Daniel 10

1Treće godine Kira cara Persijskoga objavi se riječ Danilu, koji se zvaše Valtasar; i riječ bješe istinita i o velikim stvarima; i razabra riječ i razumje utvaru.

2U to vrijeme ja Danilo bjeh u žalosti tri nedjelje dana. 3Jela ugodna ne jedoh, ni meso ni vino ne uđe u moja usta, niti se namazah uljem dok se ne navršiše tri nedjelje dana.

4A dvadeset četvrtoga dana prvoga mjeseca bijah na brijegu velike rijeke Hidekela. 5I podigoh oči svoje i vidjeh, a to jedan čovjek obučen u platno, i pojas bješe oko njega od čistoga zlata iz Ufaza; 6A tijelo mu bješe kao hrisolit, i lice mu kao munja a oči mu kao lučevi zapaljeni, a ruke i noge kao mjed uglađena, a glas od riječi njegovijeh kao glas mnogoga ljudstva.

7I ja Danilo sam vidjeh utvaru, a ljudi što bijahu sa mnom ne vidješe je, ali ih popade strah velik, te pobjegoše i sakriše se. 8I ostah sam, i vidjeh tu veliku utvaru, i ne osta snage u meni, i ljepota mi se nagrdi, i ne imah snage. 9I čuh glas od riječi njegovijeh, i kad čuh glas od riječi njegovijeh, izvan sebe padoh ničice licem na zemlju.

10I gle, ruka me se dotače i podiže me na koljena moja i na dlanove moje. 11I reče mi: Danilo, mili čovječe! slušaj riječi koje ću ti kazati, i stani pravo, jer sam sada poslan k tebi. I kad mi reče tu riječ, ustah drkćući.

12I reče mi: ne boj se, Danilo, jer prvoga dana kad si upravio srce svoje da razumijevaš i da mučiš sebe pred Bogom svojim, uslišene biše riječi tvoje, i ja dođoh tvojih riječi radi. 13Ali knez carstva Persijskoga staja mi nasuprot dvadeset i jedan dan; ali, gle, Mihailo jedan od prvijeh knezova dođe mi u pomoć; tako ja ostah ondje kod careva Persijskih.

14I dođoh da ti kažem šta će biti tvome narodu poslije; jer će još biti utvara za te dane. 15I kad mi govoraše tako, oborih oči svoje na zemlju i zanijemjeh.

16I gle, kao čovjek dotače se usana mojih, i otvorih usta svoja, i progovorih i rekoh onomu koji stajaše prema meni: gospodaru moj, od ove utvare navališe moji bolovi na mene i nema snage u meni. 17A kako može sluga mojega gospodara govoriti s gospodarem mojim? Jer od ovoga časa u meni nesta snage i ni dihanje ne osta u meni.

18Tada onaj što bijaše kao čovjek opet me se dotače i ohrabri me. 19I reče: ne boj se, mili čovječe; mir da ti je! ohrabri se, ohrabri se. I dokle mi govoraše, ohrabrih se i rekoh: neka govori gospodar moj, jer si me ohrabrio.

20A on reče: znaš li zašto sam došao k tebi? a sada ću se vratiti da vojujem na kneza Persijskoga; potom ću otići, i gle, doći će knez Grčki. Ali ću ti kazati što je napisano u knjizi istinitoj. Nema nikoga da junački radi sa mnom u tom osim Mihaila kneza vašega.

21